U zadnje vrijeme mi dolaze ljudi koji imaju različite ciljeve i različite izazove koji ih muče, ali jednu zajedničku stvar: nemaju zadovoljstvo u životu.
Imaju nešto volje , ali put za-do-volje su izgubili. Ili ga nisu nikad ni pronašli. Izgubili su se u utrci za boljim: za boljim karakterom, za boljim sutra, za boljim poslom, za boljom vezom…
„I onda, kad konačno dođem do tog boljeg, onda ću biti zadovoljna.“
Kad budem uspješna, dosljedna, mršava, bogata, kad započnem svoj dan u 5 ujutro, kad popijem smoothie umjesto cappuccina, kad utegnem tijelo za plažu, kad pokrenem vlastiti posao, kad djeca odrastu i budu sretna, kad zatražim povišicu, kad odem iz ovog odnosa koji me guši, iz ovog grada, iz ove zemlje, kad, kad, kad…
„Ti mi samo kaži kako?“
Paaa, ne znam. Ne znam jer to nije moj put, ne znam jer nemam to iskustvo (npr. utegnutog tijela za plažu ili dizanja u 5 ujutro svaki dan), ne znam jer nisam stručnjak za tebe, ti si. I da znam, ne bih ti rekla jer bih ti onda ukrala važno iskustvo. Iskustvo putovanja prema zadovoljstvu. Koje, uz put, nije izvana, tamo vani nećeš stići do volje i zadovoljstva, iznutra je. I nije, ustvari, putovanje, više je okretanje, prema sebi, svim dijelovima sebe. Onim zaboravljenim, odbačenim, „ružnim“, „negativnim“, lijepim, nedoličnim, dječjim, nezrelim, kreativnim dijelovima sebe. Vrijednima naše pažnje iako mislimo suprotno. I tu, na tom mjestu koje odbacuješ, ne želiš, odnosno želiš promijeniti, tek tu ako ostaneš, pogledaš ispod površine, hrabro i uporno, ako se tu prepustiš, zavoljet ćeš se. I naći ćeš onda i put za-do-volje kakav god on bio.
Možda će biti nešto novo – novi posao, hobi, razvoj nove osobine, novi odnos, a možda i nešto postojeće – nešto što već imaš, samo ćeš sad gledati novim očima, jer iako se ništa oko tebe nije promijenilo, promijenio si se ti, sam sa sobom.
I za kraj: zadovoljstvo će doći, onda kad odlučiš sresti sebe tamo gdje jesi sada, bez osude, bježanja i skrivanja – ogoljen, ranjen, ali svoj. Cijena? Prava sitnica! Zrno hrabrosti i nešto volje.