Jučer mi je došla klijentica potpuno smirena, puno mirnija nego inače, nekako čudno mirna pa sam ju pitala što se dogodilo. I ispričala mi je priču o tome kako je netko prekršio dogovor koji su imali. Ne namjerno, jednostavno se desilo. I rekla mi je kako razumije i kako se i njoj to može desiti i kako je to ok, ali nije zaista bilo ok. Malo smo istraživali i otkrili da je ljuta, ali s ljutnjom je dolazila i krivnja (što se ljuti) pa je to tuđe ponašanje racionalizirala i opravdavala. Vjerojatno da bi se odmaknula od osjećaja krivnje i ljutnje, jer, razumljivo, većini to nisu ugodni osjećaji pa ćemo tražiti način da se odmaknemo.
Za mene je ljutnja jedan predivan osjećaj pun snage, energije i poleta. Dolazi onda kad je potrebno da se pobrinemo za sebe ili da se obranimo. Žao mi je kad se ta snaga zaustavi s krivnjom. Razumijem da su nas učili da „nije lijepo“ da se tako osjećamo, i da je to uvjerenje duboko pospremljeno negdje u nama. I znam kako je teško nositi se s njime. Sjećam se težine i pritiska u grudima svaki put kad bi moja ljutnja nabubrila i htjela izaći, a ja sam je se bojala i mislila da ne valja i potiskivala.
Istina je da je ljutnja samo naš osjećaj. Nije usmjerena protiv nekog nego za nas. I da, zaista nije u redu, ni lijepo ići okolo i svađati se i povrjeđivati druge i taj dio poruke koju smo učili je ok. Nešto sasvim drugo i sasvim u redu je osjetiti ljutnju i dozvoliti joj da postoji.
Kad se naljutiš, pokušaj samo biti ljuta. Prisiljavanje same sebe da ne budeš ljuta može te odvesti u agresiju prema drugima (bijes koji je teško preusmjeriti kad krene) ili prema sebi (potiskivanje jest agresija prema sebi), a ni jedno ni drugo nije ni dobro ni ugodno. Radije, s nježnošću i pažnjom (kao roditelj prema djetetu), ostani s tim osjećajem – budi prisutna sa svim senzacijama u tijelu. Provjeri što želi? Možda želi da se istrčiš, izvičeš, udariš loptu? Dopusti to svome tijelu. Osjeti tu energiju i uživaj u njoj. Živa si i postojiš i imaš osjećaje i imaš pravo na njih. I možda taj osjećaj nema veze s tom osobom koja te iznevjerila, možda ima veze s nečim drugim u tebi pa možeš i to istražiti.
Jer ljutnja dolazi da nas pročisti, uputi, osvijesti, izgradi granice, da nas podsjeti na unutarnju snagu i paradoksalno (na kraju) umiri. I sve ove darove odbijamo kad ju potisnemo zbog krivnje ili usmjerimo u bijes i agresiju prema drugima.
I zato, kad ljutnja zakuca na moja vrata, ona su uvijek otvorena, veselim joj se kao starom prijatelju i pitam: „Koji dio mene sad još želiš izgraditi?“
