Naučili smo da su emocije naporne, da ih nije u redu izražavati, da je osoba koja se ljuti, boji ili tuguje slaba, sramimo ih se, doživljavamo se manje uspješnima jer nismo racionalni i još štošta…
I što onda drugo napraviti nego pokušati ih odbaciti, potisnuti, odgurnuti od sebe na bilo koji način. Najbolje bi bilo da ih nema, ili kad su već tu, da ih bar možemo kontrolirati, zar ne?
No istina je da ne možemo, nitko ne može, neki su samo uspješniji u izražavanju emocija, a neki ih ne znaju izraziti pa ih odguruju, a emocije su uporne, naš sustav želi našu pažnju, javlja nam da se negdje, zbog nečega poremetio sklad i da valja nešto poduzeti da se vratimo u taj sklad. Tako, potiskujući i odgurujući emocije, odgurujemo i sklad i pokušaje da ga vratimo u naš život.
Kad pokušamo osjetiti, prvo što iskusimo je bol pa se povučemo, zaustavimo i zaključimo da je ipak bolje ne baviti se s time, jer tko želi bol u svom životu? No ta bol je tu upravo zbog tog izbjegavanja i potiskivanja. Vjerujem da vam se nekad desilo da, kad ste napokon dozvolili tuzi da se izrazi, i zaplakali, da je bol bila bar mrvicu lakša? Da je sa suzama otišao dio napetosti iz tijela? To je ono što nam donosi izražavanje tuge – postepeno olakšanje i otpuštanje.
Ne mislim da bi ljudi trebali ići ulicom i plakati ili vikati da izraze svoje emocije, no negdje gdje se osjećamo sigurno i zaštićeno, možda sami, možda s nekim, polako i strpljivo propuštati svoje emocije, dopuštajući da se izraze, moglo bi biti iscjeljujuće.
Naravno, ako ste doživjeli neku traumu, izražavanje emocija vezano uz traumu može biti zastrašujuće, i dobro je da je tako. Jer traumu ne biste trebali prorađivati sami ili s nekim tko nije treniran da vas, što nježnije moguće, provede kroz proces. Zato je i taj strah dobar, čuva vas, da ne idete sami u proces koji nitko ne bi trebao odrađivati sam. Opet je uloga i tog straha da vas vrati u sklad, jer kao da kaže: „Hej, nije sigurno da ovo radiš sama, hajmo potražiti pomoć pa ćemo onda…“ i dobro je za nas da ga poslušamo.
Što je važno znati kod dopuštanja emocija koje nisu vezane uz traumu:
– Emocije nisu toliko iracionalne koliko se čini i tu su da povrate narušeni sklad
– Ne boli emocija, boli potiskivanje i odbacivanje
– Ta bol je privremena i slabi s vremenom ako ne pružamo otpor
– Jedini način da se oslobodimo boli je prolazak kroz nju
– Budite pažljivi prema sebi, svojim emocijama i svojim otporima, ako ne ide, nemojte forsirati, postoji razlog i za to, možda nije vrijeme, možda nije mjesto, a možda trebate pomoć
S jedne strane spektra, postoje ljudi koji su veoma emotivno izražajni, izgleda (i njima i drugima) kako se ne mogu kontrolirati, ponekad pretjeruju, možda im bude i neugodno i za njih je dobro da nauče samo promatrati i propuštati emocije. S druge strane imamo osobe koje nikad ne dopuštaju nikakvo izražavanje, toliko su se na to navikli da često kažu da ništa ne osjećaju ili pričaju o nekom osobnom, neugodnom događaju kao da čitaju tv program, potpuno hladno. Postepeno kreiranje većeg kontakta sa svojim emotivnim dijelom pomoglo bi vraćanju sklada kod ljudi na ovom dijelu spektra. Lijepo je imati kontrolu i miran život, uz to, život je i veselje, radost, užitak, koje je teško doživjeti u potpunosti ako izbjegavamo ostale emocije.
Zato polako i hrabro izrazite ponekad neku emociju, ostanite malo s njom i primijetite kako je bol samo privremena. Ako nije, ako ne prestaje, možda je vrijeme da potražite pomoć. U svakom slučaju posvetite si pažnju, izrazite se, pomognite si i udahnite život punim plućima.
