Tjeskoba osim što je neugodna i što često može i fizički biti bolna, ima još jednu nezgodnu nus pojavu koja nam prođe „ispod radara“. Naime, dok se borimo ostati normalni kontrolirajući tjeskobu, upravo nam ta kontrola dodatno otežava život i čini nas tjeskobnim, i tako u krug…
Ovu pojavu možemo usporediti s obitelji u kojoj je s jedne strane dijete koje je glasno, živo i možda naporno , dok je s druge strane dijete koje je tiho i mirno. Svi će se orijentirati na ono glasno dijete, a ovo tiho će, na žalost, ostati bez potrebne pažnje.
Tako je i kod tjeskobe. Toliko smo zaokupljeni samim osjećajem i senzacijama u tijelu i time kako da ih izbjegnemo, kako da se ne pojave i kako da pobjegnemo, da zaboravljamo na drugi aspekt koji se nalazi negdje u pozadini, a to je da odbacujući tjeskobu i izbjegavajući je do krajnjih granica, odbacujemo život i izbjegavamo ga u njegovoj punini.
Ne živimo, nego preživljavamo. Ne idemo tamo gdje želimo, nego tamo gdje ćemo biti sigurni da se tjeskoba neće pojaviti. Sve prijedloge provlačimo kroz prizmu tjeskobe i nije važno što želimo vidjeti, iskusiti, doživjeti, proći, nego samo hoće li to biti dovoljno sigurno za nas i hoćemo li proći sa što manje, po mogućnosti bez imalo uznemiravanja, lupanja srca, osjećaja da će nam se nešto loše desiti i sličnih manifestacija.
Nemojte me krivo shvatiti, razumijem ovo do srži, sve sam to prošla. Zbog toga mi je tužno kad vidim isto to kod ljudi oko sebe, odnosno kod prijatelja, klijenata, ljudi koji su vrijedni, koji bi mogli uživati u svakom djeliću života, baciti se u avanturu, stvoriti nešto lijepo, i da, možda i pasti, i povrijediti se usput, ali živjeti, skroz, do kraja, do zadnje kapi. Kad bismo živjeli na taj način svi bi, kad jednom ostarimo i pogledamo unazad, mogli pomisliti: Bilo je j… dobro!! (oprostite na mom „francuskom“, ali ni jedan drugi izraz mi dovoljno snažno ne dočarava što želim reći)
No, dok sjedimo u toj metaforičkoj kućici, ugodnoj i sigurnoj, ali pomalo dosadnoj i promatramo sa strane život koji se vani dešava, mi ne živimo, nego preživljavamo i možda čekamo da nas netko dođe izvući (prijatelj, roditelj, partner, coach…), ali kao što kaže onaj poznati citat: „Nitko neće doći.“ Zato što nitko ne može napraviti taj korak umjesto nas, nitko ne može za nas izaći iz kućice.
Zato polako, nježno, korak po korak, pa makar puzeći, izađite iz kućice i udahnite punim plućima. Već to je puno za osobu koja se bori s tjeskobom. Priznajte si to i obećajte da ćete sutra napraviti još jedan korak, ili barem pola. Uzmite tjeskobu kao saveznika, ne kao protivnika, usudite se nešto zajedno s njom, a ne protiv nje. Potražite pomoć, naravno, neovisno o tome možete li sami ili ne… Nije to važno, ja znam da možete, ali bit će brže i bolje u dvoje, a život je kratak i čeka vas da ga proživite, do kraja! I da bude j… dobro!
