Zašto „ja sam ovako poboljšao moj život, slijedi me pa ćeš i ti“ nije najbolji način da pomognemo drugima?
U svojim mlađim danima kad sam očajnički tražila način da se izvučem iz nekih svojih obrazaca koji nisu funkcionirali ili su funkcionirali loše i činili mi život težim, između ostalog, posezala sam za životnim pričama raznih uspješnih ljudi nadajući se da će mi pomoći. I na jedan kratak trenutak jesu. Ali to nikada nije potrajalo.
Sad kad o tome razmišljam, čini mi se da su mi pomagali zato što su mi dali nadu. Uvijek bih pomislila: „eto vidiš, on/a je uspio/la, a bio/la je tako loše, tako jako bolesna/siromašna/zlostavljana pa ovo tvoje je ništa naspram toga!“ I hvala im za taj tračak nade koji mi je bar na trenutak olakšao ono što me mučilo.
Međutim, vrijeme bi prolazilo, ja bih pokušavala raditi ono što su i oni i, uglavnom, to bi bilo vrlo malo uspješno ili potpuno neuspješno i ponovo sam se osjećala loše. Ponekad i lošije nego prije. Onaj unutarnji kritičar je radio bez prestanka „Pa kakva si ti to? Vidiš kako su oni uspjeli, bilo im je grozno i sad im je super, a ti ne možeš ni ovo malo napraviti da ti bude bolje…“
I nije išlo, nije išlo sve do trenutka kad sam shvatila da je moj put samo moj, da nema recepta, napisanih koraka i google map-e koja će mi pomoći. Postoje ljudi koji me mogu usmjeriti, zajedno sa mnom istražiti koji je moj put, ali mi ne mogu (na moju veliku žalost!) dati gotovo rješenje. Za svoje rješenje se ipak većim djelom moram sama potruditi i preuzeti odgovornost, a ne prepuštati tu odgovornost nekome drugome prateći njihov put.
Tako i danas, iako ponekad upadnem u zamku „Slijedi me, meni je dobro, reći ću ti kako da bude i tebi…“, a sve to od silne nestrpljivosti da što prije pomognem što većem broju ljudi, zapravo glavni dio mog posla je da pomognem ljudima pronaći put koji je samo njihov, autentičan i autonoman.
Zato što su tuđi putevi, samo to – tuđi putevi…
Zato što, prateći tuđi put ne preuzimamo odgovornost i tako predajemo svoju moć drugima…
Zato što to jednostavno nismo mi i nećemo nikad biti…
Zato što smo različiti i odgovaraju nam različite stvari…
Zato što samo otkrivajući svoj put rastemo…
Zato što je to jedini način da, konačno, budemo svoji.
