KAKO SAM USPJELA ZAMIJENITI ŽARULJU

Odmalena nisam bila ljubitelj, niti sam mogla biti na visinama. Čim bi se negdje popeli pozlilo bi mi, vrtjelo bi mi se u glavi i, kao rezultat svega krenula bi panika. Nije postojao ni jedan racionalni razlog za takav strah, jer nikad nisam ni odlazila na neke opasne visine niti neograđena mjesta, ali fobije nisu racionalne. Zato ako u svojoj okolici imate nekog tko ima neku fobiju, nećete im pomoći racionalizacijama, jer je sama fobija iracionalna. Možete im pomoći tako da učinite da se osjećaju sigurno, da ih pitate što treba napraviti da bi se osjećali sigurno i onda im u tome pomognete. Naravno, to je samo „prva pomoć“, ako fobije u iznimnoj mjeri utječu na kvalitetu nečijeg života najbolje bi bilo potražiti stručnu pomoć.

Moja fobija od visine je donekle utjecala na moju kvalitetu života. Naime, dok sam bila čvrsto na zemlji, sve je bilo u redu, pa se nisam time zamarala, jednostavno sam izbjegavala visine. Međutim, s odrastanjem počelo me je sve više smetati. Sjećam se tuluma kod prijateljice na terasi jedanaestog kata dok sam bila u srednjoj školi, kad su svi stajali vani, a ja sam se čvrsto držala za vrata od balkona, ili nekoliko godina kasnije, puta u Pariz gdje su se na Eiffelovom tornju svi divili pogledu, a ja sam grlila metalni stup jer sam se jedino tako osjećala sigurno, i molila se u sebi da svima što prije dosadi pogled da siđemo dolje. Najgore mi je bilo što sam počela živjeti sama, a nisam se mogla popeti na ljestve da zamijenim žarulju ili bilo što napravim po stanu što zahtjeva penjanje, jer bi mi čak i toliko niska „visina“ stvarala problem.

Imala sam uvjerenje da je to tako i da će biti tako do kraja života i nekako se pokušala pomiriti s tim. Sve do 2007. godine i upisa na NLP praktičarski u Zagrebu. Bila sam tada u nekoj dobroj fazi života i nisam imala veliku motivaciju za promjenama, jer što bismo mijenjali kad nam je dobro, ali sam ipak odlučila ići. Koliko mi je to dobroga donijelo možete pročitati u prethodnom članku, a ono što me najviše oduševilo, bilo je da smo naučili kako uklanjati fobije ili strahove pa sam odlučila obračunati se sa svojom. Sama tehnika je bila zanimljiva i nenaporna, odradila sam ju brzo, ali nisam bila sigurna je li djelotvorna sve dok se ne nađem u nekoj situaciji koja bi ranije izazivala paniku.

Ubrzo nakon tog NLP vikenda otišla sam na službeni put u Split. Prošlo je par dana i bila sam skroz zaokupljena poslom pa nisam više razmišljala o vikendu i što smo radili. U nekom trenutku sam, izašla na terasu na 3. katu da udahnem malo zraka (3. kat mi je uvijek bio prihvatljiv, uz uvjet da ne gledam dolje). Dok sam stajala na terasi pažnju mi je privukao neki neobičan automobil parkiran ispod. Počela sam ga proučavati i nagnula se skroz na ogradu terase da ga što bolje vidim. Tek u tom trenutku sam osvijestila da stojim nagnuta preko ograde i da me uopće nije strah, nisam se ni sjetila da ja to ne mogu! Uzbuđeno sam nazvala svoju trenericu NLPa da joj javim rezultate!

I dalje nisam ljubitelj visina i radije se držim zemlje, ali mi je život jednostavniji. Mogu uživati u nekim pogledima u kojim ranije nisam mogla, mogu otići na neke vožnje u zabavnim parkovima, mogu odlaziti na tulume na terasama i , naravno, nikad više nisam nikog drugog morala moliti da mi zamijeni žarulju!

About the author