Prošlo je od tad već puno godina, 17 čini mi se… Sjedila sam u uredu mog prvog psihijatra ljuljajući se na stolici od straha. Nekoliko dana prije toga bila sam na hitnoj s veoma neugodnim simptomima, znate ono (a od srca vam želim da ne znate!) kad se i liječnici uspaniče. I nisu znali što mi je pa me je ta neizvjesnost gušila još većim užasom. Potpuni nedostatak kontrole, nema tablete koja će me činiti bar prividno sigurnom, naizgled, nema ničega što mi može pomoći…
Sjedim tamo i pokušavam se smiriti da bih uopće mogla razgovarati, pokušavam se koncentrirati na ono što mi govori. Bezuspješno, moja je pažnja bila usmjerena na unutra. Očajnički sam pokušavala uhvatiti bar neki znak koji će me upozoriti, reći mi unaprijed, obavijestiti ako opet nešto krene od simptoma i ako opet moram na hitnu. Vjerojatno je važno to što on priča, ali važnije je sačuvati život, zar ne?
U tom nekakvom košmaru i unutarnjoj borbi odjednom čujem njegovo pitanje: „U životu valja odabrati Nataša, što ti je važnije – da živiš dugo, pa kakogod, ili da živiš kvalitetno dok živiš, dakle: kvantiteta ili kvaliteta, što kažeš?“
Ja ga zbunjeno pogledam: „Pa zar postoji netko tko bi izabrao ovo prvo? Pa kvaliteta mi je bitna, naravno!“
„A zašto onda sad biraš kvantitetu?“ upitao me.
Jedno od onih pitanja koja baš „pogode u sridu“. Ostali smo šutjeti neko vrijeme. Nisam ništa odgovorila, ali nije bilo ni potrebno. Rasplakala sam se. Imao je pravo. Cijeli moj sustav nalazio se u nekom stanju preživljavanja jer je upravo prošao kroz traumu. I nisam svim emocijama upravljala na najbolji način, ali niti sam mogla, niti sam se znala nositi s ostacima traume, neizvjesnošću, panikom i strahom. Bilo mi je važno preživjeti, i to mi je bilo jedino važno. Kako ću živjeti je nekako palo u drugi plan. Sve dok me on nije na to podsjetio.
Izašla sam taj dan vani prethodno nazvavši tatu da ne dolazi po mene. Morala sam othodati 500 m do kuće. Nikad mi 500 m nije bilo dalje, ali uspjela sam i bila je to prva u nizu pobjeda na dugom putu oporavka. Promijenila sam i nekoliko terapeute i načina rada na traumi na putu do ozdravljenja.
No i dan-danas kad me uhvati neki strah oko novog pothvata, novog projekta, nove stranice života ili opet nekog fizičkog simptoma zbog kojeg se zakočim, i kad mi treba hrabrosti da se pomaknem, kao da čujem odnekuda taj mudri glas starijeg gospodina: „…Dakle: kvantiteta ili kvaliteta, što kažeš?“
Kvaliteta, naravno, pa koliko traje da traje! A vi, što kažete?
