„Ne možeš ništa na sebi i u sebi promijeniti, možeš samo prihvatiti.“ – jedno je od prvih stvari koje mi je rekao moj psihoterapeut. I ta je rečenica proizvela velike količine frustracije u mjesecima koji su slijedili. Nisam razumjela zašto je tako bitno prihvatiti, zašto uopće treba nešto prihvatiti i ne znači li to da se predajem, da odustajem, i da sam, u konačnici, osuđena na život bez radosti, veselja, postignuća? Jer kako npr. prihvatiti svoju naviku odlaganja kad mi nije baš puno dobrih stvari donijela?
Dugo mi je trebalo da shvatim što to znači i sjećam se da sam na neki način najprije u tijelu osjetila što znači prihvatiti pa je tek onda „izašlo“ i na intelektualnom nivou. U nekom sam trenutku pokušavajući prihvatiti neki dio sebe, osjetila kao da se nešto pomaknulo u tijelu, kao da se otkočilo, kao da sam se dodatno opustila. Bio je to lagani pomak u dijafragmi, možda i ne toliko primjetan,ali koji mi je donio olakšanje i još malo dublje opuštanje u stolici. U tom trenutku sam shvatila da je prihvaćanje nešto ugodno, a ne nešto što će mi donijeti više patnje. I polako se u mom mozgu počelo formirati objašnjenje za taj proces i što to zapravo znači.
Čini mi se da je problem u značenju koji pridajemo toj riječi prihvatiti koja se kod nekoga može prevesti u odustati, ili čak odobriti ili, u mom slučaju, prihvatiti nešto bilo je jednako doživotnoj osudi.
Samo prihvaćanje je zapravo čin otpuštanja potrebe da bude drugačije, potrebe da se nešto promijeni uz istovremeno preuzimanje odgovornosti za to gdje sam sada i gdje želim biti. To nije odustajanje od promjene i nije odobravanje onoga što nam ne služi već samo uklanjanje bolne potrebe da se nešto promijeni, odmah, sad i točno na način na koji smo si mi to zamislili (iako možda postoje i bolji načini).
Ono što smo dobili činom prihvaćanja (dijelova sebe, drugih ljudi ili situacija) je smirenost, usmjerenost na ono što je zaista trenutno u našoj moći, te na osnovu toga djelovanje, a sve ono na što ne možemo utjecati i što zaista ne možemo promijeniti, izgleda nam manje važno.
Paradoks je baš u tome što ćemo tek prihvaćanjem uspjeti puno toga i promijeniti. I to je nastavak one rečenice mog psihoterapeuta, s početka priče, koji mi nije rekao, a koji je važan i do kojega sam trebala sama doći.
